PRETPRODAJA uz 10% popusta!
Boris ima dva ruksaka, kofer kojemu je otpao kotač i osam stotina funti u novčaniku. Upravo je sletio u London i zna da nema druge nego krenuti iz početka, od nule, kao i toliko puta do sada. Polupani lončići!
Darina ima četrnaest godina i svoj dnevnik, bilježnicu s tvrdim koricama i naslovnicom na kojoj je crtež cvjetne livade. Nakon što je s mamom pobjegla iz ratom razorene Ukrajine i stigla na Krk, na nagovor učiteljice, kako bi popravila svoj hrvatski, u njega počinje zapisivati sve što joj se događa dok grade novi život i dok čeka da joj se jave oni bez kojih taj život nikada neće biti potpun – brat Maks i otac Marsovac. Damjan iza sebe ima prekinuti fakultet, propali posao u kojem su ga prevarili njegov kum i bivša djevojka te dugove koji su mu ostali nakon što je zbog pandemije COVID-a morao zatvoriti kafić. Ispred njega je neobičan lik rabijatnog izgleda i ponuda za posao koju ne može odbiti.
Ptice bez neba je priča o ljudima koji se cijeli život sele iz jednog doma u drugi, nikada do kraja ne pripadajući nigdje, ali tim ustrajnije tražeći svoje mjesto pod suncem. Roman je to koji putuje kroz tri desetljeća i preko pola svijeta, od zagrebačkih kvartova, preko Londona devedesetih, do rovova u Donbasu, ispričan glasovima ljudi koji su, svaki na svoj način, bili prisiljeni naučiti letjeti, kako bi pronašli svoje nebo.
O autoru:
Hrvoje Šalković hrvatski je pisac rođen u Zagrebu. Pisanjem se bavi od 2002. od kada je objavio devet romana, dvije zbirke kratkih priča i jednu zbirku putopisa. Član je Hrvatskog društva pisaca, dobitnik VBZ-ove književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2006., te nagrade biblioteke Balkan Noir za najbolji krimić 2014. godine. Ptice bez neba njegov su deseti roman. Kada ne putuje, živi i radi u Zagrebu.
Iz romana:
Život čovjeku servira svakakve situacije, nemaš pojma što ti se sve može dogoditi. Možeš propasti kao poduzetnik, može te naganjati porezna uprava, možeš se penjati obroncima Himalaje, verati po hramovima Bagana ili koračati bedemima Kineskog zida. Možeš nabasati na Institut za spas duha i u njemu pročitati Deklaraciju o radništvu, spremnu za čitanje u skupštini Ujedinjenih naroda. Život ti svašta može servirati, natjerati te da letiš nebom poput ptice selice, da osjetiš zaljubljenost, prevaru, bol, strah, nadu, tjeskobu, zavist, možeš osjetiti čistu ljubav, osjećaj žrtvovanja i dobročinstva, a možeš osjetiti i kako je to kad tvoj prijatelj umre, da bi ti mogao živjeti. Za mene je to bilo nešto novo, nešto duboko kao svemir.
(…)
I kada su govornici odradili svoje i kada smo preko lijesa bacili latice cvijeća, ljudi su se polagano razišli. Još sam nekoliko minuta stajao pored grobnog mjesta gledajući kako lopate zemlje padaju na drveni kovčeg. Onda sam krenuo prema izlazu s groblja i zakoračio u smjeru Dubrave. Nisam imao apsolutno nikakvu ideju kuda sam krenuo, ali bio sam potpuno uvjeren da tamo niti ne želim stići.
