Ime Gisèle Pelicot postalo je poznato diljem svijeta nakon jednog od najpotresnijih sudskih procesa posljednjih godina. No iza javne slike žene koja je suočila svijet s nepravdom nalazi se mnogo šira priča: priča o životu, ljubavi, obitelji, hrabrosti i odluci da se, unatoč svemu, nastavi živjeti punim srcem.
Gisèle Pelicot rođena je u Njemačkoj 1952. godine, a djetinjstvo je provela u regiji Indre, gdje joj je majka umrla kada je imala devet godina. Udala se za Dominiquea Pelicota 1973. godine, a razvela se od njega 2024., neposredno prije početka takozvanog „suđenja u Mazanu”. Ima troje djece: Davida, Caroline i Floriana. Godine 2025. odlikovana je Nacionalnim redom Legije časti, a 2024. i 2025. brojne institucije, uključujući BBC i Time Magazine, proglasile su je jednom od najutjecajnijih osoba godine. Godine 2024. nadahnula je milijune ljudi zapanjujućom hrabrošću i dostojanstvom kada je odlučila odreći se prava na anonimnost u pravnoj borbi protiv supruga i pedesetorice muškaraca optuženih za seksualno zlostavljanje. Do trenutka kada su Dominique Pelicot i desetci optuženih muškaraca proglašeni krivima, Gisèle je postala globalna ikona kampanje protiv seksualnog nasilja.
U knjizi Radost života (prev. Maja Zorica Vukušić) autorica prvi put vlastitim riječima govori o svom putu – ne kako bi bila definirana tragedijom koju je doživjela, nego kako bi pokazala da čovjek može sačuvati sebe i nakon najtežih životnih udaraca. Sram mora promijeniti stranu poruka je koja je obilježila njezino javno djelovanje. Njezina priča nije samo svjedočanstvo o nepravdi, nego i snažan poziv na dostojanstvo, solidarnost i povratak životu.
„Više se nisam bojala pogleda niti toga da će ljudi znati. Sram mora promijeniti stranu. Čula sam te riječi koje su odjekivale više od desetljeća kako bi podupirale žene žrtve silovanja i nasilja, i one su mi se usadile u glavu poput refrena, kao da su mi mala sječiva tako naglo izoštrila misli. Svi moraju vidjeti pedeset i jednog silovatelja. Oni trebaju pognuti glavu. Ne ja. (…) Ne želim da ta bol izađe van, ne želim se slomiti. Ako pokažem količinu svoje boli, svih svojih boli, utopit ću se u njoj. Nemam drugog izbora nego biti nepobjediva.“
