B. Schlink: Kako sam svojoj djevojci pomogao pobjeći iz DDR-a 23 srpnja, 2024 – Objavljeno u: događanja

Bernhard Schlink 6. srpnja ove godine proslavio je svoj 80. rođendan, a tako okrugle i visoke godine prigoda su da se obilježi nečije djelovanje, pa je i Schlink dao niz intervjua u kojima se osvrnuo na svoj život i na svoj književni rad.

Bitno poglavlje u tom kontekstu zauzima roman “Unuka” koji ne samo da je jedno od njegovih značajnijih djela – naravno, uz kultni roman “Žena kojoj sam čitao” – nego ima i mnoge poveznice s njegovim stvarnim životom.

Roman pripovijeda o postarijem knjižaru Kasparu, koji nakon smrti svoje dugogodišnje partnerice Brigit, počinje otkrivati uznemirujuće tajne iz njezine prošlosti.

Naime, Kaspar je Brigiti pomogao pobjeći iz Istočnog u Zapadni Berlin, međutim, ono što saznaje nakon njezine smrti pravi je šok – Brigit je prije bijega u Zapadnu Njemačku bila trudna, a dijete koje je rodila u mjesecima tijekom kojih se pripremao njezin bijeg, ostavila je svojoj prijateljici u DDR-u.

Svenja, njezina kćer, odrasta sa svojim biološkim ocem, međutim problematično djetinjstvo i mladost odveli su je u dom za preodgoj mladih, a nakon izlaska iz njega priključuje se skinheadsima.

Kaspar u konačnici pronalazi djevojčicu – sada odraslu ženu koja s obitelji živi u jednom od malih, neonacističkih sela. I dok Kaspar zna da je za nju prekasno, pokušava se boriti i spasiti njezinu kćer, Sigrun, koju doživljava kao vlastitu unuku.

Postiže kompromis s njezinim roditeljima – dva puta godišnje Sigrun može na par tjedana doći kod njega u Berlin – uz jasan uvjet da bilo kakvo miješanje u političko obrazovanje njihove kćeri znači raskid ovog dogovora.

Kaspar nema puno opcija, no uspijeva Sigur zainteresirati za sviranje klavira i glazbu, a upravo će taj kanal biti put kojim će ju pokušati izvesti iz slijepe ulice u kojoj je zaglavila.

I dok taj dio romana pripada fikciji – nažalost, samo kada je Bernhard Schlink u pitanju, jer i dalje svjedočimo, iako usporenoj, konstantno prisutnoj prijetnji da se fašizam ponovno razbukta do makabričnih razmjera – priča Brigit dobrim je dijelom utemeljena u stvarnim događajima koje je proživio sam Schlink.

Naime, kao 20 godišnji student svojoj tadašnjoj djevojci pomogao je pobjeći iz Zapadnog u Istočni Berlin, unatoč protivljenju njegovih roditelja.

A što o svemu tome – kao i o životu u Zapadnoj i Istočnoj Njemačkoj 60-ih i 70-ih godina – ima za reći sam Bernhardt Schlink možete pročitati u nastavku, gdje za vas donosimo neke od odgovora iz njegova intervjua za Berliner Zeitung.

Gospodine Schlink, odakle dolazi vaš interes za istok?

Kao dijete provodio sam praznike kod bake i djeda u Švicarskoj. Moj djed nikada nije studirao povijest, njegova obitelj bila je nije bila dovoljno imućna da mu omogući studij, međutim jako je dobro poznavao povijest, i tijekom zajedničkih šetnji ili odlazaka na planinarenje, puno mi je pričao o njemačkoj povijesti. Osim toga, odrastao sam u protestantskom domu, uz Luthera, Bacha and Zinzendorfa, te sam Istočnu Njemačku uvijek doživljavaju svoju koliko i Zapadnu. Stoga sam 1964. godine i otišao studirati u Zapadni Berlin, no htio sam upoznati i Istočni Berlin, dobiti cjelovitu sliku Njemačke.

Jeste li 1964. godine prvi puta putovali u DDR?

Kao student 1964. otputovao sam u Zapadni Berlin na duhovni susret mladih, a u sklopu toga bio je organiziran i posjet Istočnom Berlinu. Drukčije nam nije bilo dozvoljeno posjetiti ga. Zanimali su nas vršnjaci s istočne strane, jednako kao i mi njih. Komunikacija nam nije predstavljala problem.

Kakvi su bili vaši prvi dojmovi?

Istočni i Zapadni Berlin tada su još bili dosta slični. Osim Kudamma (dio grada u Z. Berlinu), Zapadni je Berlin još uvijek bio siv, razrušen i siromašan grad.

A vaši vršnjaci s istočne strane?

Mučila su ih ista pitanja i zanimale iste stvari kao i nas. Kako živimo i kako želimo živjeti, što nas očekuje i kako možemo oblikovati svoju budućnost? Zanimalo ih je koje knjige čitamo, koje filmove gledamo, koju muziku slušamo, Uskoro je moj krug prijatelja u Istočnoj Njemačkoj bio veći nego u Zapadnoj; nosili smo im naše knjige, oni su nama davali svoje. Imao sam i djevojku u Istočnoj Njemačkoj. O, koliko smo pričali o “Podijeljenom nebu” Christe Wolf.

Ako ste tih godina htjeli ući u DDR, morali ste pri ulasku razmijeniti 25 zapadnih maraca za istočne. Nije li to bilo puno novca za studenta? 

Nije bilo izbora. Ali knjige su bile jeftine, klasici pogotovo, pravo blago, ako da smo mi, student iz Zapadne Njemačke tamo odlazili kako bismo kupovali knjige, posjećivali kazališta i muzeje – bili smo zainteresirani za istok.

Teško je danas to zamisliti. Danas se još mogu sresti Nijemci sa zapada, koji na istoku zemlje još nisu bili…

… i time se ponose.

… i koji nikada nisu čuli za Christu Wolf.

Stvari su bili drukčije tada. Još nam je svježe bilo iskustvo podizanja Zida i podijele grada – i nismo bili spremni to prihvatiti.

Jeste li imali kakvih političkih veza s ljudima iz Istočnog Berlina?

U mom krugu prijatelja studirali su se književnost, medicina, politička ekonomija, ja sam bio na pravu. Puno smo pričali o politici, ali nije bilo konfrontacija između istoka i zapada. Sjećam se da smo pitali naše prijatelje s istoka mogu li pozvati neke uvjerene komuniste, pošto su u literaturi uvijek bili pozitivno opisivani. Nitko im nije pao na pamet, niti među njihovim prijateljima, ni među poznanicima, a niti među njihovim profesorima.

Kako je vaša obitelj reagirala na vaše brojne veze s Istočnom Njemačkom?

Moj je otac bio professor teologije, a crkva je uvijek održavala odnose s DDR-om. Moj je otac sa svojih putovanja donosio dobro uređene bilješke i zapise, dar za našu kućnu biblioteku. Moji su roditelji postali kritični spram mojih veza s Istočnom Njemačkom tek kada sam upoznao svoju tadašnju djevojku, koju sam htio dovesti na zapad. Smatrali su da je to pogrešno.

Svojoj tadašnjoj djevojci pomogli ste pobjeći na zapad…

Trebali su nam lažni papiri, što je tada puno koštalo. Isprva sam mislio da će mi roditelji posuditi taj novac, međutim kako nisu htjeli, morao sam ga pronaći na drugi način.

Zbog čega su se vaši roditelji ustručavali?

Bili su protiv toga da se mladu osobu otrgne od njezinog korijenja. Rekli su da sve ako moja djevojka u tom trenutku to i želi, bijeg bi još uvijek značio raskid s njenom obitelji i načinom života, s njezinim svijetom. Pitali su me mogu li preuzeti odgovornost za to.

Jesu li se roditelji brinuli za vas? Pomaganje u bijegu također nije bilo baš sigurno.

To nije bila stvar koja ih je najviše brinula. Jednostavno su mislili da smo premladi – meni je bilo 20 godina, njoj tek godina više.

Taj bijeg opisali ste u svom romanu “Unuka”. U njemu, Brigit s lažnim dokumentima dolazi na zapad preko Čehoslovačke. Je li i u stvarnosti sve prošlo glatko?

I je i nije. Neki od mojih prijatelja također su pomagali drugima u bijegu, a jedan od njih čak je bio i uhićen od strane policije Istočne Njemačke te je proveo tri godine u zatvoru, a vratio se u sklopu razmjene zarobljenika. Ona nam je po povratku ispričala kako je tajna policija znala sve o bijegu moje djevojke, ali nisu intervenirali jer ih je zanimalo kako dolazimo do lažnih dokumenata.

Kako se vaša tadašnja djevojka snašla na zapadu?

Nikada nije požalila što je pobjegla. Ona je već tada doživjela nešto što su stanovnici DDR-a proživjeli nakon ujedinjenja. “Unuka” je među ostalim, i roman o tom iskustvu.

U tom ste romanu prikazali ženu koja je pobjegla iz DDR-a i skriva svoj prošli identitet.

Moja djevojka radila je u tvornici kako bi pomogla otplatiti dug koji je nastao zbog troškova bijega. Također joj se nije sviđala njezina prošlost u Istočnoj Njemačkoj. Zbijali su mnoge šalje na njezin račun zbog toga, što se nastavilo i tijekom studija.

Kako ste na to reagirali?

To nas je sablaznilo. Ista je stvar bila i s bonovima koje je dobila od Senata, što ju je etiketiralo kao nekoga tko živi na račun države i državnih naknada.

Jeste li nakon toga i dalje putovali u DDR?

Ne, do potpisivanja Temeljnog ugovora 1972. to više nije bilo moguće, za moju tadašnju djevojku zbog njenog bijega, a za mene zbog moje pomoći u bijegu. Tijekom godina neki prijatelji iz našeg kruga došli su na zapad, posebno kao liječnici koji su bili traženi na zapadu i čiji bijeg bi financirala organizacija West Hospitals.

Cijeli intervju na njemačkom jeziku možete pronaći ovdje.