RAZGOVOR S KNJIGOM: Zaborav koji ćemo biti 6 lipnja, 2024 – Objavljeno u: Blog – Tags: beletristika, hector abad, hector abad faciolince, knjige, književnost, noviteti, petrine knjige, zaborav koji ćemo biti
Intervjui sa spisateljicama i spisateljima uglavnom su ozbiljna stvar i svašta interesantnog i pametnog se tu da naći i pročitati, to uopće ne dovodimo u pitanje. Međutim, pravi se odgovori obično nalaze između korica knjige, i stoga smo za vas odlučili popričati s nekima od onih koje često padnu u drugi plan – knjigama samima. A prva je na redu Zaborav koji ćemo biti. Uživajte!
Vaš autor, Héctor Abad Faciolince, jedan je od najpoznatijih kolumbijskih pisaca. Kako je iz vaše perspektive tekao proces pisanja?
“Ovdje se radi o nečemu primitivnom, nečemu što potječe od naših predaka i što se osjeća u najvećoj dubini svijesti, na nekom mjestu koje prethodi misli. O tome se ne razmišlja; bez ikakvih ublažavanja, takvo se što jednostavno događa jer čovjeka na to ne potiče razmišljanje, već osjećaji.”
Jeste li zadovoljni kako je ispao krajnji rezultat?
“Kad spoznam koliko je moj dar za pisanje ograničen (gotovo nikada ne uspijem u naumu da mi riječi zvuče jednako jasno kao što su to zamisli koje imam), prisjetim se povjerenja koje je tata imao u mene. Tada uzdignem ramena i krenem dalje.”
Pošto ste ovdje da nam otkrijete vaše manje poznate strane, možete li reći i koju riječ o majci Héctora Abada?
“Ona je svojim čvrstim i odlučnim karakterom te neuništivom radosti koja je nikada, do današnjih dana, nije prestala pratiti, zbog čega je bila otporna na zlobu i trajna nezadovoljstva, uspjela nametnuti svoju volju. Boriti se protiv njene odlučnosti obavijene radosti, uvijek je bilo nemoguće.”
A kad smo već kod onog skrivenog, možete li nam prepričati najveći tajni strah Héctora Abada?
“Kad sam bio dijete, jedna od mojih najvećih briga bilo je nerješivo ili pogrešno postavljeno pitanje bih li se rodio ili ne da se mama umjesto za tatu udala za Bernarda Maya. Nisam se želio odreći života i zbog toga sam se pokušavao uvjeriti da u tom slučaju ne bih sličio na svog oca, nego na doktora Maya. Ali, vezano uz prethodno izrečeno, zaključak je, zapravo, bio grozan jer, ako ne bih nalikovao na tatu, nego na Bernarda Maya, ne bih bio ja, nego neka druga osoba, puno drugačija od sebe. Znači, više ne bih bio to što sam bio, a to je isto kao da sam ništa.”
Po našem mišljenju, vrlo ste dobro napisana knjiga. Znate li možda gdje je vaš autor brusio svoj talent i zanat, je li vam ikada povjerio išta o tom dijelu svog života?
“U svakom slučaju, usprkos tome što sam bio muško, mama me je tijekom školskih praznika zapošljavala kako bih u izmišljenom Odjelu za izvještaje i korespondenciju pisao dopise, izvještaje i sređivao dokumente. Tamo sam, pišući poslovna pisma, ispravljajući okružnice sa savjetima i prosvjedima, baveći se osjetljivim temama (pseći izmet, otkriveni preljubi, pijančevanja uz glazbu, izložbe uzdignutih organa po dizalima i prozorima, mariachi u četiri sata ujutro, mafijaši koji su se zabavljali želeći osvojiti koju djevojku, djeca razbojnici iz plemićkih obitelji i djeca narkomani iz onih puritanskih), uređujući sućuti i ostavke, imao najduže i najteže uvježbavanje za svoje zanimanje pisca.”
I za kraj, vaše ime vrlo je upečatljivo. Možete li nam objasniti odakle ono dolazi?
“Budući da je vrijeme doživljene uspomene tako kratko, gledano iz te perspektive i ako mudro procijenimo, već smo zaborav koji ćemo biti kao što je rekao Borges. Za njega su zaborav i prvotni prah u koji ćemo se pretvoriti bili utjeha ispod plavetnila ravnodušnog neba. Ako je nebo, kao što se čini, ravnodušno na sve naše radosti i nesreće, ako svemir uopće nije briga postoje li ljudi ili ne, ponovno nastati iz ničega iz kojega smo potekli je, točno je, nesreća. Ali, istovremeno je i najveće olakšanje i jedini odmor jer više nećemo patiti zbog tragedije koju za nas predstavlja spoznaja o boli i smrti ljudi koje volimo.”
Hvala vam na ovom razgovoru i puno sreće s rukama kroz koje ćete prolaziti.
Hvala, također!
