Pišući o odnosima ovih djevojaka prema svom tijelu, autorica prebire po ranama koje su ostavili sram i generacijska trauma. To je majstorski tečaj nelagode. Moram priznati da mi je laknulo kad je roman završio, ali tako je dobro napisan, tako neobičan i tako jedinstven da mi se čini da ću o njemu misliti još jako dugo.
– Johanna Thomas-Corr, The Guardian
U svom proznom prvijencu Vrlo hladni ljudi popularna pjesnikinja i publicistkinja Sarah Manguso bavi se temom teškog odrastanja i izazova djevojaštva u sredini obilježenoj društvenim i klasnim predrasudama te tihim i prikrivenim nasiljem čije su žrtve prvenstveno djevojke i žene.
Odrastajući u fiktivnom gradiću Waitsfieldu, hladnom, distanciranom i okrutnom poput njegovih stanovnika, Ruthie će na vlastitoj koži, ali i kroz iskustva svojih najbližih prijateljica spoznati pravu narav društva koja se skriva iza tradicionalnih, bijelih fasada i trijemova viktorijanskih kuća.
Po svemu odudarajući od sredine u kojoj se nalazi, istovremeno nerazdruživo vezana i obilježena njome, Ruthie će na grublji način spoznati da je odlazak iz Waitsfielda jedini način da se nadiđu sputavajući okvir i utabani, maligni obrasci zatvorenog društva te pronađe put k sebi i sretnijoj, iskrenijoj i toplijoj budućnosti
Iz kritike:
Pišući o odnosima ovih djevojaka prema svom tijelu, autorica prebire po ranama koje su ostavili sram i generacijska trauma. To je majstorski tečaj nelagode. Moram priznati da mi je laknulo kad je roman završio, ali tako je dobro napisan, tako neobičan i tako jedinstven da mi se čini da ću o njemu misliti još jako dugo.
– Johanna Thomas-Corr, The Guardian
Vrlo hladni ljudi roman je o odrastanju i iako je smješten u vrlo specifično vrijeme i mjesto, čini se univerzalnim u svojoj eksplikaciji problematičnog djevojaštva; ukratko, poput instant klasika.
– Kat Solomon, Chicago Review of
Books
Pisanje Sare Manguso odlikuje razlaganje pripovijesti na odsječke unutarnjeg života i sažete dojmove o svijetu. Ona koristi pjesnička sredstva poput oneobičavanja i sažimanja ne bi li ostvarila cilj u prozi, ne tragajući za dovršenom mišlju, nego za osjećajem u mišljenju. (…) Manguso zna da voljeti nešto toliko da se to bojiš voljeti, uopće nije isto što i ne voljeti nešto.
– Katy Waldman, The New Yorker
O autorici:
Sarah Manguso (1974.) američka je knji- ževnica i publicistikinja. Odrasla je u Massachusettsu, a živi u Los Angelesu gdje predaje kreativno pisanje na Sveu- čilištu Antioch. Autorica je deset knjiga, prevedenih na trinaest jezika. Njezin prvi roman, Vrlo hladni ljudi (2022.), ušao je u širi izbor za nagrade Jean Stein Book Award, Wingate Literary Prize i Mark Twain American Voice in Literature Award. Osim toga, napisala je dvije zbirke poezije i četiri hvaljena publicistička djela: 300 Arguments, Ongoingness, The Guardians i The Two Kinds of Decay, koja je bila u užem izboru za Wellcome Book Prize. Pjesme su joj bile uvrštene u četiri izdanja serijala Best American Poetry, a eseji objaljivani u časopisima Frieze, Harper’s, McSweeney, New Yorker, New York Review of Books i New York Times Magazin. Ove godine objavljen je i njezin drugi roman Liars.
Rad Sare Manguso prepoznat je i nagrađen stipendijama i priznanjima American Academy of Arts and Letters Literature Award, Guggenheim Fellowship, Hodder Fellowship i Joseph Brodsky Rome Prize Fellowship.
Iz knjige:
Otac me nikada nije taknuo i to je možda bio napredak u odnosu na njezino djetinjstvo, i s tim je moja majka bila zadovoljna. Nju je njezin otac povrijedio, a možda i tetak Roger. Nikada to nije rekla. Nije ona bila kriva za to što su je učinili nečovječnom, ali sam ipak morala otići. U suprotnom je nikada ne bih prestala mrziti, a tada ne bih bila bolja od bilo koga drugog u tom usrano zaleđenom gradu.
Nisam osjećala da je moj život ranjen ili da mu nešto nedostaje, ili da za njega važi bilo koja od metafora koje smo koristili na skupnoj terapiji s dr. Specter. Ni jedna od tih metafora nije odgovarala mom osjećaju. To čak nije ni bio osjećaj. Doimalo se poput iščekivanja.
Prošla su desetljeća, a tada sam jednoga dana, nakon nekoliko godina podizanja vlastitog djeteta – koje je odraslo poznavajući uobičajenu ljubav i čiji je život uobičajen – bez pokušavanja, bez imalo očekivanja, čak i ne primijetivši što se dogodilo, shvatila da sam prestala čekati.
