Što skupinu ljudi povezuje u naciju, a pojedinca čini njezinim pripadnikom? Služenje zajedničkim jezikom, slijeđenje istih običaja, poznavanje dijeljenog kulturnog i umjetničkog naslijeđa?
Ponekad sve, a često ništa od navedenog.
Dvadesete su godine dvadesetog stoljeća, u elitnu, pretežito katoličku, francusku školu za mladiće stiže nova generacija učenika. Među njima i David Silbermann. On nije jedini Židov u toj školi, ali se svojim fizičkim izgledom, kao i poznavanjem francuske književne tradicije, ističe i na sebe skreće gnjevnu pozornost hormonima navođene mase. Podršku mu pruža jedino bezimeni pripovjedač. No hoće li on u plemenitu pothvatu ustrajati do kraja ili se od spasitelja prometnuti u izdajicu?
Iako datira iz 1922., kratki roman Jeana de Lacretellea i sto godina po objavljivanju odiše nažalosnom aktualnošću. Višeslojno prikazujući stvarnost, u prvi plan postavlja onodobni francuski antisemitizam, no ispod površine se bavi odnosom prema svim različitostima i s njima povezanim zamkama konformizma u koje se čak i najdobroćudniji među nama daju (pre)lako uloviti.
Romanu Silbermann, nagrađenom Prix Femina 1923. godine, ovo je prvo predstavljanje hrvatskim čitateljima.
Iz knjige:
Ako se u ovoj zemlji podijeljenoj između vizionara prošlosti i onih budućnosti, pojavi pokoja osoba i savjetuje da bolje iskoristite svoje vlastito vrijeme na ovom planetu, ne donosi li ona upravo to čega vam manjka? I ako se jednom s vašom pomiješa pokoja kaplja nove krvi, raskošna u svojoj putenosti, i dvostruko pospješi vaše osjete, vi se nećete pretvoriti – kako neki strahuju – u zvijeri koje njuškaju.
O autoru:
Jacques de Lacretelle (1888. – 1985.) u književne vode zagazio je razmjerno kasno. Premda je, pod utjecajem profesora Andréa Bellessorta interes za pisanu riječ pokazao još u adolescentskoj dobi, tek ga je zdravstvenim razlozima motivirano povlačenje s fronta Velikog rata navelo da se njome počne ozbiljnije baviti. Pripadnik francuskog plemstva, uz oca generalnog konzula, djetinjstvo provodi u Grčkoj, Egiptu i Italiji, a kasnije prijateljuje s Marcelom Proustom, Anatoleom Franceom i Andreom Gideom, objavljuje kazališne kritike i eseje te kroji uredničku politiku dnevnika Le Figaro. Da je riječ o minucioznom portretistu psiholoških stanja pojedinca i njegovih sukoba s društvenim konvencijama, dokazuje već debitantskim romanom La Vie inquiète de Jean Hermelin iz 1920., autobiografskim djelom o adolescenciji. Adolescencijom se nastavlja baviti i u dvije godine poslije objavljenom Silbermannu, romanu o odrastanju u atmosferi antisemitizma i (ne)uspješnom izbjegavanju zamki konformizma.Višestruko nagrađivan za svoj rad, Jacques de Lacretelle je od 1936. pa do svoje smrti bio član Akademije.
