Arturo je ratoboran i zapušten dječak, može se reći divlji. Majka mu je umrla pri porodu, otac je stalno na putovanjima i nikada se ne zna kada će se vratiti. Za Artura se nitko ne brine, dane provodi na plažama i u neobičnoj kući koja je pripala njegovu ocu u ne baš najjasnijim okolnostima. U jednom od svojih dolazaka otac dovodi novu suprugu, svega dvije godine stariju od Artura kojemu je četrnaest. Taj će događaj preokrenuti Arturov život: samotna arkadija postat će prošlost, a Arturo će postati čovjek koji će u najosjetljivijim godinama morati početi otkrivati život i sve ono što on donosi, kako ljubav i prijateljstvo tako i bol i očaj.
Arturov otok jedno je od najvažnijih djela velike talijanske književnice Else Morante i ujedno njezino prvo djelo na hrvatskom jeziku. Roman je to koji je nagrađen najvećom talijanskom nagradom Strega, a Elsa Morante prva je žena koja ju je osvojila. Utjecaji Else Morante osjećaju se i danas u suvremenoj talijanskoj književnosti, a ovo veliko i nezaobilazno djelo, u prijevodu Mirne Čubranić, od sada se može čitati i na hrvatskom jeziku.
Ali jedan drugi razlog sam po sebi bio je dovoljan da ime Arturo za mene dobije vrijednost plemićkoga grba: izabrala mi ga je majka, iako mislim da nije bila svjesna njegove aristokratske konotacije. Jer bila je priprosta, nepismena žena, ali za mene važnija od svake kraljice. O njoj zapravo gotovo ništa nisam znao, jer umrla je s nepunih osamnaest godina, u trenutku kad je rodila mene, svoje jedino dijete. I njezin izgled poznavao sam samo iz portreta na razglednici: izblijedio, običan i gotovo avetinjski lik, ali predmet fantastična obožavanja cijelo moje djetinjstvo.
Ostali naslovi biblioteke Petrine knjige.
Na naslovnici: Henry Scott Tuke, Plaža (studija) (1928.)
O autorici:
Elsa Morante (1912. – 1985.) jedna je od najznačajnijih talijanskih književnica dvadesetog stoljeća. Pisala je poeziju, dječje priče, esejistiku, drame, filmske scenarije i prozu. Napisala je četiri romana: Laž i čarolija (1948.), Arturov otok (1957.), La Storia (1974.) i Aracoeli (1982.).
.
