Opća povijest gadosti zbirka je priča nadahnutih povijesnim ličnostima i legendama, u kojoj Borges prepliće stvarne događaje s književnom fikcijom. Kroz precizan i istovremeno zaigran stil, oživljava likove prevaranata, zločinaca i pustolova, pretvarajući ih u dio vlastite mitologije. Povijest i fikcija na ironičan se način stapaju u tekstu koji se može čitati kao zbirka anegdota, ali i kao prokazivanje načina na koji priče i legende nastaju.
Shakespearovo pamćenje spada u djela iz kasnije faze Borgesova stvaralaštva i donosi priče u kojima autor istražuje teme sjećanja, identiteta i književne tradicije. U njima se brišu granice između onoga što pamtimo i onoga što zamišljamo, a središnja priča postavlja intrigantno pitanje: što bi se dogodilo kada bismo naslijedili nečije uspomene? Borges čitatelja ostavlja u nedoumici nije li stvarnost ništa drugo nego još jedna fikcija.
Borgesova djela u hrvatskoj kulturi i među čitateljskom publikom odavno imaju kultni status, a u ovom izdanju objavljujemo ih u vrsnom prijevodu Milivoja Telećana.
Iz kritike:
Jedan od najvažnijih umjetnika našeg doba.
Mario Vargas Llosa
Borges je više nego obnovio prozni jezik i time napravio prostor važnoj generaciji južnoameričkih književnika kao što su Gabriel García Márquez, José Donoso i Mario Vargas Llosa koji mu mnogo duguju.
J. M. Coetzee
O autoru:
Jorge Luis Borges (1899. – 1986.) jedan je od najvažnijih i najutjecajnijih književnika 20. stoljeća. Rođen u Buenos Airesu, odrastao je u obitelji koja je gajila ljubav prema književnosti, a obrazovanje je nastavio u Europi, gdje je upio utjecaje različitih književnih tradicija. Nakon povratka u Argentinu, radio je kao knjižničar, esejist i profesor književnosti, oblikujući modernu svjetsku književnost svojim prepoznatljivim stilom i filozofskom dubinom. Borgesov utjecaj vidljiv je kod mnogih suvremenih pisaca, od Gabriela Garcíje Márqueza i Marija Vargasa Llose do Umberta Eca i Itala Calvina.
Premda mu Nobelova nagrada za književnost nikada nije dodijeljena, dobitnik je brojnih prestižnih priznanja, uključujući Nagradu Cervantes (1979.), Jeruzalemsku nagradu (1971.), Nagradu Alfonsa Reyesa (1973.) i mnoge druge. Njegova sabrana djela objavljena su na hrvatskom jeziku 1985. godine, a njegov opus i danas ostaje neiscrpan izvor književne fascinacije.
O prevoditelju:
Milivoj Telećan, hrvatski prevoditelj i hispanist (1940. – 2021.). Diplomirao je francuski i talijanski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1964), gdje je od 1968. do umirovljenja 2006. radio kao lektor, odnosno viši lektor na Katedri za španjolski jezik i književnost. Karijeru književnog prevoditelja započeo je prijevodima s francuskoga (Émile Zola, Radost življenja, 1974), a poslije se posvetio španjolskom jezičnom području; uz značajne pjesničke prijevode (Pablo Neruda, Iz smrti ćemo se nanovo roditi, 2004), uglavnom hispanoameričkom proznom izričaju: Miguelu Ángelu Asturiasu (Zeleni papa, 1975), Jorgeu Luisu Borgesu (Aleph, s Markom Grčićem i Albertom Goldsteinom; Izmišljaji; Opća povijest gadosti, s Anitom Vrsaljko, svi 1985; Osobna biblioteka, s M. Grčićem, 2001; Shakespeareovo pamćenje, 2002; Knjiga od snova, 2003), Álvaru Mutisu (Posljednje pristajanje starog teretnjaka, 2005; Ilona dolazi s kišom, 2007), Gabrielu Garcíji Márquezu (Pukovniku nema tko da piše, 1978; Zla kob, 1979; Patrijarhova jesen, 1985; O ljubavi i drugim nečistim silama, 1996).
