Kako izmišljeni likovi postaju dio našeg stvarnog života? 12 veljače, 2026 – Objavljeno u: Blog – Tags: , , , , ,

Jeste li se ikada uhvatili kako plačete zbog smrti nekog lika, smiješite se zbog njegova uspjeha ili ga se i dalje vrlo često prisjetite nakon što ste već odavno zatvorili knjigu? Da, na prvu zvuči pomalo čudno, no izmišljeni likovi imaju moć da nas dotaknu na načine koji u potpunosti idu ukorak sa stvarnim doživljajima.

Naš mozak ne zna razliku

Psiholozi to nazivaju parazitskim odnosom – jednostranom vezom koju uspostavljamo s nekim tko nas ne poznaje, bilo da se radi o slavnoj osobi, televizijskoj ličnosti ili pak šarmantnom liku iz romana. Studija objavljena u časopisu Social Cognitive and Affectionate Neurology otkrila je da čitanje o osjećajima likova aktivira ista područja mozga kao i vlastito iskustvo tih osjećaja. Drugim riječima, naš mozak izmišljene romanse i romaneskne spojeve doživljava na isti način kao da smo ih sami proživjeli. Zato što volimo izmišljene likove, oni postaju ogledala naših vlastitih iskustava – ili prozori u svijet kakav možda u stvarnosti nikada ne bismo imali prilike iskusiti. U omiljenim likovima vidimo vlastite nade, strahove i frustracije; oni nam pod povećalo stavljaju osjećaje koje ponekad sami ne znamo izraziti.

Zašto je to važno

Voljeti izmišljene likove nije bijeg od stvarnosti – to je dubinski odnos koji nas oplemenjuje na više razina. Priče nas podsjećaju na našu sposobnost suosjećanja i mašte. Omogućuju nam da prakticiramo suosjećanje na sigurnim mjestima prije nego što ga „isprobamo“ u stvarnome svijetu. Stoga, sljedeći put kada osjetite duboku privrženost prema nekom liku, nemojte to odbaciti tek kao „puku maštu“. To je odraz naše potrebe da volimo, razumijemo i povezujemo se s drugim (bilo stvarnim bilo nestvarnim) ljudskim bićima.

A koje to likove (ne) volimo u našim romanima?

Iako kada govorimo o privrženosti nekom liku prvo pomislimo na holivudsku, romantičnu ljubav, topli osjećaji prema likovima mogu biti i obiteljske/prijateljske naravi. Posebno nam je dirljiv odnos oca i sina u knjizi Zaborav koji ćemo biti, ali i odnos majke (Ida Mancuso) i sina (Useppe) u romanu Povijest.

A tu su naravno i likovi koji nam pokazuju sve ono što ljubav nije i što ona nikada ne bi smjela postati. Vrlo dobri primjeri navedenog jesu dr. Silas Weir iz romana Mesar te lik Očuha/zlostavljača u potresnom romanu Tužni tigar. Tu je i Bella iz knjige Moji muškarci u kojem se opisuje upravo njezina destruktivna potragu za ljubavlju. Na kraju krajeva, svi nas knjiški likovi uče vrijednim lekcijama, čak i po cijenu neupitnog antagonizma.

Izvor: medium.com
Fotografija: pexels.com

Promocija knjige EUROPA: Jedna povijest »