Tijekom čitanja mnogo sam puta prasnula u smijeh. Velika je vrlina ove knjige sposobnost baviti se važnim i ozbiljnim temama sa zaraznom ironijom i humorom.
– Deborah D’Addetta, Critica Letteraria
Zmijski jezik iz naslova ovog romana nije samo jezik zmija, nego lingua franca pradavnih vremena koji je omogućavao ljudima i životinjama da se razumiju siktanjem. U trenu kad počinje roman Andrusa Kivirähka, on je na zalasku – najmlađi stanovnici šume znaju tek osnove, osim mladog Leemeta, kojeg poučava ujak. Kada ujak umre, Leemet ostaje posljednji čovjek govornik zmijskoga jezika, simbol svijeta koji nestaje.
Nadrealni roman Andrusa Kivirähka, fenomena suvremene estonske književnosti, radnju smješta u srednji vijek iz mašte koji otprilike odgovara germanskoj kolonizaciji i evangelizaciji istočnog Baltika, pa su u njemu vidljivi tragovi njemačkog i skandinavskog folklora, čak i srednjovjekovne europske književnosti. Ali i bez poznavanja tih uzora, čitatelju će biti jasan jer se bavi univerzalnim temama poput nostalgije fundamentalista, progresivnog radikalizma, identiteta i snova o drugom životu, rabeći pritom lingua franca književnosti – humor.
Čovjek koji je govorio zmijski jedan je od najboljih suvremenih romana o samoći, jer Leemeta, jedinog čovjeka koji govori zmijski jezik, ne razumiju ni majka, ni najbolji prijatelji, ni žene u koje se zaljubljuje. Leemet je istinski junak kraja (lingvističkog) svijeta: tužan, smiješan i neshvatljiv.
Roman je s estonskoga jezika preveo Boris Vidović.
Iz kritike:
Tijekom čitanja mnogo sam puta prasnula u smijeh. Velika je vrlina ove knjige sposobnost baviti se važnim i ozbiljnim temama sa zaraznom ironijom i humorom.
– Deborah D’Addetta, Critica Letteraria
Kivirähkova dobro napisana pripovijest o jeziku, gubitku i fanatizmu snažno korespondira s vrlo prisutnim sukobima u našem svijetu.
– Kirkus Reviews
Kao što je to često slučaj kod Kivirähka, on i u „Zmijskom” upotrebljava i prerađuje raznolike tekstove, narative i motive stvarajući nove, dovitljive i neočekivane poveznice, značenja i mogućnosti asocijacija.
– Linda Kaljundi, Vikerkaar
O autoru:
Andrus Kivirähk (Tallinn, 1970.) jedan je od najplodnijih i najprevođenijih suvremenih estonskih književnika. Počeo je objavljivati humoreske već kao petnaestogodišnjak, dugo je zaposlen kao novinar u dnevniku Eesti päevaleht. Objavljuje romane, kratku prozu, knjige za djecu, tekstove za kazalište, a autor je i mnogih filmskih scenarija. U svojim tekstovima često se satirički odnosi prema estonskoj svakodnevici i povijesti, a blizak je i književnoj fantastici. Sklon pomalo crnom humoru i groteski, proza mu je prevođena na mnoge europske jezike. Najpoznatiji i najprevođeniji su mu romani: Sirli, Siim ja saladused (Sirli, Siim i tajne, 1999., roman za djecu), Rehepapp, ehk november (Paun, odnosno studeni, 2000.), Maailma otsas: pildikesi heade inimeste elust (Na kraju svijeta: sličice iz života dobrih ljudi, 2014.). Roman Čovjek koji je govorio zmijski (Mees, kes teadis ussisõnu, 2007.) preveden je na petnaestak jezika. Za svoj rad primio je više estonskih i europskih nagrada.
Iz knjige:
Skrivali smo se u šumi dok sunce nije zašlo, a tada sam se do- šuljao do utvrde i prosiktao nekoliko zmijskih riječi. Te su se riječi čule kroz zidine i na njih se lako moglo odgovoriti čak i kad se nisu željeli odati. Zato nije bilo nikakvo čudo što sam uskoro čuo slabašno i zbunjeno siktanje, baš onakvo kakvim se glasaju medvjedi.
Otpuzao sam do mjesta gdje se čulo siktanje i pripio se uza zid.
– Koliko vas tamo ima? – siktao sam medvjedima.
– Deset – čuo se odgovor.
– Odlično! – rekao sam. – Planiramo osvojiti utvrdu i pobiti sve željezne ljude. Ako nam pomognete, bit ćete slobodni i možete pobjeći natrag u šumu.
– Nismo mi zatočeni – začulo se na moje veliko iznenađenje s druge strane zida. – Nama se ovdje sviđa. Zapovjednik željeznih ljudi dobro nas hrani.
– Budale! – ljutito sam prosiktao. – Zar nemate dovoljno hrane u šumi? Kakva je to radost sjediti iza rešetaka u podrumu kamene utvrde! Zar ne želite vidjeti sunce?
– Svaki dan idemo u šetnju – odgovorili su mi medvjedi. – Oko vrata nosimo čvrste kožnate uzice. Ah, kako li su lijepe! Na njima su pričvršćene srebrne zakovice i šarene vrpce. U šumi nijedan medvjed nema tako krasne ogrlice. Donijeli su ih preko mora, iz inozemstva. Ne, mi uopće ne kanimo pobjeći.
Prosiktao sam im nekoliko uvredljivih riječi, ali medvjedi se nisu obazirali na to – bili su očito vrlo zadovoljni što nekome mogu pričati o svojoj nevjerojatnoj sreći i sad su nesuvislo blebetali.
