𝐏𝐫𝐞𝐭𝐩𝐫𝐨𝐝𝐚𝐣𝐚 traje do 10. listopada, a uz popust od 10% čeka vas i besplatna dostava.

Pišući s prepoznatljivom duhovitošću, lakoćom i preciznošću, Hrvoje Šalković kroz priču o Ivanu Babiću prelama ključne teme suvremenog društva, vraćajući se nakon devet godina u velikom stilu na književnu scenu 

Roman Babići Hrvoja Šalkovića uzbudljiva je, emotivna i pitko napisana priča u kojoj Ivan Babić, zagrebački momak produžene mladosti i neporeciva šarma, pripovijeda o vlastitom odrastanju i sazrijevanju, ali i o povijesti svoje obitelji, povijesti u srcu koje leži velika tragedija i nenadoknadiv gubitak.

U ovom svojevrsnom bildungsromanu s elementima sage, Šalkovićeva junaka zatičemo na raznim mjestima kugle zemaljske. Ta su mjesta naoko nespojiva, ali su u tkivo romana uvezena upravo njegovom životnom pričom. Selo u okolici Daruvara, zagrebačke ulice, primamljiva svjetla noćnog Bangkoka i hladni neboderi amsterdamskih kvartova za “proklete migrante” likovi su u romanu jednako kao što su to i oni od krvi i mesa, što pak svjedoči o tome da je Šalković iskusan pisac  i iskusan putnik lijepe rečenice i pronicljiva pogleda.

Pisan brzim potezima kistom, jednostavnim, ali pomnim stilom, neposrednom emocijom,  s velikim osjećajem za čovjeka – za čudesa za koja je sposoban, ali i za neminovna životna posrtanja – Babići su roman koji se čita u dahu i koji se ne ispušta iz ruku.

O autoru:

Hrvoje Šalković hrvatski je pisac rođen u Zagrebu. Pisanjem se bavi od 2002., a od tada je objavio osam romana, dvije zbirke kratkih priča  i jednu zbirku putopisa. Član je Hrvatskog društva pisaca, dobitnik VBZ-ove književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2006., te nagrade biblioteke Balkan Noir za najbolji krimić 2014. godine. Kada ne putuje, živi i radi u Zagrebu.

O uredniku:

Ivan Tomašić (Čakovec, 1991.) diplomirao je portugalski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodio s portugalskog za Zarez i H-alter, a na portalu Booksa od 2014. pisao kritike. Radio kao urednik u izdavačkoj kući Disput.

Iz knjige:

Moj brat je jedan od onih ljudi koji su stalno negdje. Moj brat je ili negdje na moru, ili je viđen kako motorom juri po obilaznici, ili je u zatvoru, uvijek samo nakratko, i uvijek nekom greškom. Ili je skočio gore do Alkmaara vidjeti neke opcije, ili je u bijegu, ili je kod neke ženske, uvijek je negdje.

U Amsterdam je stigao prvi od nas dvojice, jednog jesenskog dana, malo prije nego što će Hrvatska, korakom malim za državu, ali velikim za slobodnu fluktuaciju radno sposobnih, zakoračiti u Europsku uniju. Nekoliko mjeseci nakon toga poštom mi je poslao autobusnu kartu u jednom smjeru.

– Trči, i ne okreći se, sine! – tako je napisao.

Zašto je odabrao Slotervaart, i tu unajmio prvi stan, pojma nisam imao. Možda mu je bilo lakše zbog sve sile Balkanaca koji tu žive, a možda je tu samo lakše odigravao svoje nebulozne kombinacije, tko će ga znati, ja ga nikada nisam pitao. Naše mjesto stanovanja prihvatio sam zdravo za gotovo. Slotervaart se nalazi na zapadu grada i tamo turisti ne zalaze. Zapravo, tamo ne zalazi nitko osim nas koji u Slotervaartu živimo, u betonskim zgradurinama napravljenim za obitavanje skromnijeg svijeta.

Kad netko spomene Amsterdam, ti vjerojatno pomisliš na niskoprofilne čamce koji plove dražesnim kanalima rijeke Amstel, ili možda pomisliš na Kalverstraat, Hooftstraat i sva ta mjesta instagramskog preseravanja, ili ti padne na pamet kakav coffeeshop kojeg se sjećaš s apsolventskog putovanja, ili još bolje, kojeg se ne sjećaš s apsolventskog putovanja, jer si prvi put u životu maznuo gljive i potpuno ti se pomutila pamet, ili ti padne na pamet grupa pijanih Engleza koji na Damu urlaju i navijaju ispred prozora zaklonjenog zavjesama, dok najmlađi iz ekipe, prištavi debeli Charles prvi put u životu stenje nad nekom seksualnom radnicom. Svašta ti može pasti na pamet kad se spomene Amsterdam, ali ne i četvrt Slotervaart, spavaonica za skromniji svijet sa zapada grada.

Brat naš stan tretira kao skladište u koje povremeno dođe prespavati. Ponekad sâm, ponekad s nekom ženskom, ponekad s više njih. Zašto smo u tom stanu zaglavili punih deset godina, to čak ni sam sebe nisam nikada zapitao, jer vjerojatno ne bih znao dati odgovor. Nismo otišli niti onih godina u kojima smo čak i solidno zarađivali. Zapravo, u kojima sam ja solidno zarađivao. Mojem je bratu ionako sasvim svejedno. Kako sam ti već rekao, moj je brat jedan od onih ljudi koji su stalno negdje.